The Root of Idolatry

by John MacArthur, June 3, 2019

Idolatry is the product of rebellion, not confusion. While hearts and minds darkened by sin can’t find God on their own apart from His Word, the apostle Paul makes it clear that the root of idolatry is man’s rejection of creation’s testimony to its Creator.

For the wrath of God is revealed from heaven against all ungodliness and unrighteousness of men who suppress the truth in unrighteousness, because that which is known about God is evident within them; for God made it evident to them. For since the creation of the world His invisible attributes, His eternal power and divine nature, have been clearly seen, being understood through what has been made, so that they are without excuse. For even though they knew God, they did not honor Him as God or give thanks, but they became futile in their speculations, and their foolish heart was darkened. Professing to be wise, they became fools, and exchanged the glory of the incorruptible God for an image in the form of corruptible man and of birds and four-footed animals and crawling creatures. (Romans 1:18-23)

The sinner’s attempt to suppress the truth about God is foundational to all forms of idolatry and false religion. The unrepentant heart will subscribe to all sorts of farcical notions and obvious lies in the vain hope of shielding itself from the universe’s Creator and Judge.

Paul understood the unbelief that undergirded the plethora of deities in Athens. The closing words of his sermon on Mars’ Hill were a fatal shot at Athenian paganism, “Being then the children of God, we ought not to think that the Divine Nature is like gold or silver or stone, an image formed by the art and thought of man” (Acts 17:29). In other words, if God made us, God Himself must be greater than any man-made image. This is a critical point. It was as if Paul took one enormous philosophical sledgehammer and smashed all their idols. If God is really the sovereign, infinite being even the poets acknowledged He must be, we can’t blasphemously reduce Him to a statue, a shrine, or any other graven image.

And while our culture isn’t dominated by temples, idol worship, and polytheism the way the first-century world was, we are not immune to the threat of idolatry. John Calvin said, “The human mind is, so to speak, a perpetual forge of idols.” [1] Sinners still excel at erecting idols—today it simply takes place in individual hearts rather than the public square. It could be money, influence, career goals, athletic achievements, high-priced indulgences, or even another person—the vast galaxy of idols that rule in sinners’ hearts today likely dwarfs the gods of the ancient world.

Even Christians can at times succumb to the rebellious tendency to create false gods—or to simply redefine the God of the Bible. Every time the church attempts to define God on its own terms—contrary to His self-revelation in Scripture—it bands together with the idolaters of Mars’ Hill. That’s a particular danger today, when so many in the church want to round off the sharp edges of God’s attributes and reimagine Him as a kindly cosmic grandfather rather than a holy Judge. In that sense, there is very little difference between pretending God is not who He says He is, and worshiping the rocks and trees in a local park.

We need to understand that Paul’s blunt exchange with the philosophers of Athens is far more than a historical account from a distant land. It’s a timely warning about the futility of idolatry, and a call to repent of such foolishness while there is still time.

Paul’s sermon on Mars’ Hill comes to a climax with these urgent words of warning:

Therefore having overlooked the times of ignorance, God is now declaring to men that all people everywhere should repent, because He has fixed a day in which He will judge the world in righteousness through a Man whom He has appointed, having furnished proof to all men by raising Him from the dead. (Acts 17:30–31)

Paul’s direct approach with his unbelieving audience defies a lot of modern conventional wisdom regarding cross-cultural ministry. He didn’t pander to the false beliefs of his audience. He didn’t try to accommodate the Epicureans by promising them a wonderful and pleasure-filled life. And he didn’t attempt to win the Stoics by trying to make the gospel sound as much like their philosophy as possible. He called both groups and all other sinners present to repentance, referring to the golden age of Greek philosophy as “times of ignorance.”

The word “ignorance” comes from the same Greek root as “unknown” in verse twenty-three. And the word “overlooked” comes from a word that means “to not interfere.” It doesn’t mean God disregarded or was indifferent to sinful idolatry. It means He chose not to intervene in judgment by wiping Athens off the face of the earth.

As Paul told them, however, God has appointed a day in which He will judge the world in righteousness. The agent of that judgment will be a Man whom He has ordained and given testimony to by raising Him from the dead. We know who that Man is, of course. It is Jesus Christ, to whom God has given all judgment (John 5:22).

But at this point Paul was interrupted, and he evidently never even got to name the name of Christ. “When they heard of the resurrection of the dead, some began to sneer, but others said, ‘We shall hear you again concerning this.’ So Paul went out of their midst” (Acts 17:32–33). The Epicureans did not believe in a resurrection at all, while the Stoics believed in a spiritual resurrection but not the resurrection of the body. Perhaps stung by his call for repentance, they responded by collectively mocking Paul. In fact, as soon as he mentioned the resurrection, the skeptics began to scoff. Evidently some had heard enough to reject Paul’s message without even hearing him out. Others said they would hear more later. So Paul simply went out of their midst.

Not everyone doubted or delayed, however. “Some men joined him and believed, among whom also were Dionysius the Areopagite and a woman named Damaris and others with them” (Acts 17:34). Enough of the truth had penetrated their hearts so that these people followed Paul to find out more. Obviously, Paul continued his sermon for those who wanted to hear, and some of them were converted. One of the converts was Dionysius, a member of the Areopagus court. Another was a woman named Damaris. Since she is given no title, we can assume she was a common woman. So this sermon reached people at both ends of the social spectrum—philosophers and housewives, men and women, intellectuals and ordinary people. This little band of converts joined Paul and became the first Christians in Athens.

That seemingly meager harvest did not discourage Paul, nor did it provoke him to go back to Mars’ Hill and engage in a more culturally-sensitive discourse. As we’ll see next time, Paul had unshakable confidence in the unvarnished message of the gospel and God’s power at work through its faithful proclamation. As he would later write, the gospel “is the power of God for salvation to everyone who believes” (Romans 1:16).

(Adapted from Ashamed of the Gospel)

https://www.gty.org/library/blog/B190603

Author: Narrow Path Ministries

Non-denominational, Independent, Bible believing Church

4 thoughts on “The Root of Idolatry”

  1. Marijin križni put
    Apr 10, 2020

    Uvodna molitva

    Oče, slutim neizrecivo bogatstvo Isusova puta do smrti na križu.
    Uputio sam se Mariji, ženi koju si izabrao za majku svoga Sina, da od nje naučim razumijevati Isusovo otkupljenje čovjeka kroz muku križa. Nadahni me svojim Duhom da je slijedim i tako dođem bliže tvom Sinu, a po njemu k tebi. Amen.

    Stala plačuć tužna Mati,
    gledala je kako pati,
    Sin joj na križ uzdignut.

    I. Isusa osuđuju na smrt

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Kad mi je anđeo navijestio da ću roditi Isusa, svojim “neka mi bude” sva sam se opredijelila za to dijete i njegovo poslanje. Stala sam bez zadrške na njegovu stranu i odlučila vjerovati u njegov poziv bez pridržaja. Otada nisam imala drugi smisao života – samo njega.
    Sada sam ga gledala pred Pilatom. Moji narod ga je osudio, odbacio i predao Rimljanima da ga i oni, kao okupatori mog naroda, osude. Postala sam svjesna da sam tu i ja osuđena. Mislila sam kao on, sva moja životna zadaća i sreća bio je on i njegovo djelo. Sad je ta moja zadaća, moj smisao, moje opredjeljenje, osuđeno. Bila sam, kao i on, odbačena. to je i za mene bio kraj, posljednji životni put. Ja sam bila s njime osuđena na smrt.
    Znaš li što je to kada ti sve najdraže osude, popljuju, bace u blato? Što tada raditi? Ostani uz Isusa, jer te on prima razočarana i rasplakana. Uz njega će se sve besmisleno opet osmisliti. Daj mi ruku da te povedem mome Sinu.
    Kad istražuješ svijet, ne očekuj pohvale i nagrade, nego gledaj je li to izvorna ljepota i bljesak istine. Neka se u tajnosti odvija tvoje traganje i izgaranje za istinu i ljubav. Ljudske prosudbe su fragmentarne i netočne. Bog vidi cjelinu. Ne boj se ljudskih osuda. prepusti se Božjem sudu. On odlučuje.
    Zdravo, Marijo…
    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Dušom njenom razboljenom,
    rastuženom, ražaljenom,
    prolazio mač je ljut.

    II. Isus uzima na se križ

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Gledala sam kako ulicama Jeruzalema, okrvavljen, znojan, iscrpljen, moj Sin nosi teški drveni križ na kojem treba izdahnuti. Ja sam mu darovala ljudski život, a sad mu ga sunarodnjaci hoće oduzeti. Više od trideset godina gradila sam njegovu budućnost i bivala ponosna na nju. Samo sam za njega živjela. Sad u vrtlogu mržnje zaprepašteno gledam kako ide u smrt, a da mu ne mogu pomoći. Beskrajna volja da ga izbavim i neizreciva nemoć da to ostvarim nagomilali su se u meni kao grč bola i tjeskobno pitanje: zašto je zlo u svijetu tako moćno? Ima li negdje prostora gdje dobrota vlada i gdje pravda obasjava ljude? Prepoznala sam da je moj Sin Isus taj prostor. Htio je uzeti gomile zla na ramena, da ih usmrti u svojoj smrti. To treptavo svjetlo davalo mi je snagu da ga slijedim.
    Zlo je izvor patnje. Prihvaćena patnja pobjeđuje zlo. Veličina i smisao života rađaju se kroz hrabro suočavanje sa zlom u patnji. Kad gubiš najdraža bića, gledaj naprijed, u susret koji će se dogoditi u vječnosti, a ne u prazninu koja iza njih zjapi, prijeteći da te pokopa u samosažaljenju. Prošla sam tim putem da te uzmem za ruku i ohrabrim. Uz tebe sam vjerno, ne boj se.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    O koliko ucviljena
    bješe ona uzvišena
    Majka Sina jedinog.

    III. Isus pada prvi put pod križem

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Dok je Isus padao, gotovo sam kriknula od straha da ga križ ne satre. Samo mi je jedna čežnja bila u srcu. da se digne i da još živi. Slabašna utjeha, jer on se penje prema smrti. Majka sam mu i svaki produžen tren njegova života meni je bljesak nade. Sve bih bila dala samo da sam ga mogla osloboditi od gomile koja ga je vukla prema Kalvariji. Mislila sam: samo da nikada tamo ne stignemo, da se pojavi neko čudesno izbavljenje…
    Tako je srce molilo. On je trebao umrijeti i smrt je sada bila tu. Često mi je o tome govorio i sve sam shvaćala, ali majčino srce to ne prihvaća. S njime umirem i ja, jer ga ljubim i vjerujem u njega.
    Ljudski su koraci do smrti neodgodivi. Život je tu da se dadne, a ne sačuva. Uzalud se grozničavo brinuti da se sačuva što se sačuvati ne da. U darivanju je i neuništivost osobe. Kad padneš, ustani da još ljubavi daruješ nekome. Ohrabri se, pođi svijetom čineći dobro. Ne zaboravi, moja te molitva prati, nećeš se izgubiti. Biti ćeš tamo, gdje sam ja.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Bol bolova sve to ljući
    blaga Majka gledajući
    muke slavnog Čeda svog.

    IV. Isus susreće svoju svetu majku

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Ni sama ne znam kako, ali odjednom smo se susreli na putu za Kalvariju. Nikada neću zaboraviti taj prodorni pogled mog Sina. Kao da je tražio nekoga tko razumije ovu besmislenu osudu. Svi su govorili da je izdajica naroda i da po Mojsijevu zakonu treba umrijeti. Ja sam Židovka i za mene je Zakon bio ponosan i svetinja. A sada slušam od sunarodnjaka da po tom Zakonu moj Sin ide u smrt. Srce mi se razdiralo. Gledala sam ga u oči i dala mu do znanja da sam čitava uz njega, na njegovoj strani. Zlo je zavelo ljude pa ne vide da je on Sin Božji i Spasitelj svijeta. Bilo mi je teško sto ljudi nisu raskrinkali prividnu logiku sile mraka. Ali i moj je Sin bio siguran da zajedno s njime idem, do kraja, kako bih s njime s onu stranu uskrsno živjela.
    Utješiti nekoga, to je reći mu da si s njime, da ga nećeš napustiti, da ćeš mu biti vjeran. S nekim tko je na tvojoj strani mogu se izbjeći sve smrti i oživjeti mrtva duša. Ljubav je srce vjernosti.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Koji čovjek ne bi plak’o,
    Majku Božju videć tako
    u tjeskobi tolikoj?

    Naslovnica

    V. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Odjednom je povorka zastala. Zadrhtalo mi srce. Što se dogodilo? A onda sam ugledala kako prisiljavaju Šimuna iz Cirene da ponese križ moga Sina. Gledala sam kako iza Šimuna tetura od iscrpljenosti moj Sin. Imala sam osjećaj kako me boli svaka njegova rana. Vjerovala sam u smisao njegove odbačenosti. Često smo u dugim večerima znali razgovarati, osobito nakon Josipove smrti. Ali sad sam se pitala, ima li boli kao što je moja? U takvu stanju dobrota čovjeka obasja i dade mu snage da ne klone. Tu dobrotu sam sada vidjela u Šimunu, koji je mome Sinu pomogao nositi križ. Više nisam bila sama na strani moga Isusa. Zlo je postajalo sve manje uvjerljivo.
    Znaš, dobrota se brzo rasprostre od srca do srca. Ima dobrote u svakom ljudskom biću. Ona je tvoj saveznik. Svi su ljudi u svijetlim dubinama srca uz tebe. Tamo je skriven žižak sućuti. Kad se on razgori, sažeže svako zlo. Plamen ljubavi uništi mnoštvo krivica i zločina. Ima u svijetu nade.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Tko protužit neće s čistom,
    kada vidi gdje za Kristom
    razdire se srce njoj?

    VI. Veronika pruža Isusu rubac

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Vidjela sam krvavo, prašnjavo znojno, iznakaženo lice svog Sina. Htjela sam – samo kad bih mogla! – obrisati njegovo lice. Veronika je pročitala želju u mojim očima. Progurala se do Isusa i pružila mu rubac. Isus se prenuo, bljesak ljubavi ga obasjao. Uzeo je rubac i obrisao lice. Bila sam na trenutak utješena. Isus je vidio da nas ima na njegovoj strani. Kad se Veronika vratila, ugledale smo Isusovo lice na rupcu.
    U svakom patničkom licu krije se Božji lik. “Što god učinite jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili”, rekao je Isus. Dobro je liječiti iznakaženost ljudskih lica kako bi na njima zasjalo Isusovo lice. Do Boga se dolazi kroz ljubav prema čovjeku. Tu se najbrže iskusi Božja blizina. Potrebno se progurati do čovjeka. Kalvarijska povorka još se uvijek provlači ulicama sela i gradova. Isus je još na križnom putu u udovima svoje Crkve. On je patnik u patnicima svijeta i zove srca Veronika da mu se približe, otaru patnju i vrate se s njegovim likom u duši. Najveća sreća je moći ljudima činiti dobro.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Zarad grijeha svoga puka
    gleda njega usred muka
    i gdje bičem bijen bi.

    VII. Isus pada drugi put pod križem

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Padati pod teretom križa, značilo je otvoriti nove rane. A Isus je već sav bio jedna rana. Svaki pad je mogao biti posljednji, bilo zbog nove ozljede, bilo zbog bijesa vojnika. Zato me je duboko zabolio svaki njegov posrtaj. Znala sam da je Isus Sin Božji, a ne samo moj Sin. Kao mač zarinut u srce osjećala sam zato okrutnost ljudi. Oni ubijaju svoga Stvoritelja, i to krajnjim prijezirom. Što može očekivati svijet od budućnosti dok ubija svoj izvor, Svemogućega, korijene i srce svog bića? Čudo da svijet još uopće postoji! Što ga još drži? Drži ga moj Sin pod teretom križa. Na njega se sručila sva zloća svijeta. On drži i danas svijet da se ne sunovrati u samorazaranje. Samo zato svijet ima budućnost. Isus pada da bi se svijet digao na duhovnu razinu čovjekoljubivosti. Svijet postoji jer ga Isus voli. Osloni se na Isusov pad i ostat ćeš na nogama, uspravan i pošten. Evo ti ruke da te vodim kako bi volio svijet kao što ga voli Isus.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Gleda svoga milog Sina,
    ostavljenog sred gorčina,
    gdje se s dušom podijeli.

    VIII. Isus tješi jeruzalemske žene

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Usred vike, psovke, ruganja i galame začuo se plač, naricanje, glasna tuga. Na licima žena iz Jeruzalema tekle su suze. Pomislila sam kako će Isus reagirati. Isus je dobrohotno prihvatio ljubav. Dapače, počeo ih je tješiti. Upozorio ih je na ozbiljnost ljudske egzistencije. Ako Božji Sin trpi razjarenu ljudsku zloću, onda će tim putem ići i svi koji ga slijede. Potrebno je plakati nad svakim čovjekom. Nije najveća nesreća tjelesna patnja; daleko ubojitija i bolnija je moralna, jer ona ne vodi do tjelesne, nego do vječne smrti. Tom patnjom je natopljen svijet. Isus plače nad tom patnjom i odlučno se s njom sukobljava da je razotkrije i razori.
    Ima patnji za koje treba Bogu zahvaljivati, jer su otkupiteljske. Ima tjelesnih patnji koje pomažu otkloniti moralne, učiniti temeljni zaokret prema zakonitosti savjesti i evanđelja. Patnje mučenika i junaka podižu nas i ohrabruju. Život treba uložiti za nešto za što se isplati živjeti i umirati. Samo se tako on sačuva i umnoži. Na tom putu ne očekuj utjehu ljudi, iako je ona plemenita. Ona te ne može osnažiti za velike pothvate. Traži Božju utjehu u časovima tjeskobe i drhtanja. Samo je u Bogu snaga i spasenje, u njega se uzdaj u svako doba.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Vrelo milja, slatka Mati,
    bol mi gorku osjećati
    daj, da s tobom procvilim.

    KRIŽNI PUT SA SV. IVANOM OD KRIŽA | Karmelićanke Božanskog Srca …

    IX. Isus pada treći put pod križem

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Nijedan pad nije moga Sina mogao zaustaviti da stigne na Kalvariju. Neka neshvatljiva snaga ga je vukla. S revnošću kojom se mi trudimo sačuvati život, on se trudio da ga izgubi. Isus je živio u sasvim drugim dimenzijama negoli ljudi.
    Pasti i zajaukati pod teretom kušnji, boli i tjeskobe nije znak slabosti, nego odlazak u dimenziju života iz koje se pruža vertikalna vizija svijeta. Padovi nas podsjećaju tko smo, od kakvog srno tkiva sazdani i kamo idemo. Oni nas upozoravaju da smo putnici, a ne stanovnici zemlje. Treba se vezati uz neprolazno, uz vrednote duha, uz Boga i njegov plan s nama. Kad to zaboravimo, stizat će nas udarci, bolesti će nas prikovati uz krevet, bol nas podsjetiti da smo opet otpali od izvorne vizije, a blizina smrti nas uvjeriti u hitnost zaokreta ka traženju istine i prepuštanju ljubavi. Sve su to glasnici neba da se ne izgubimo.
    Ne boj se, doći će jutro, raspršit će se magle, zaustaviti bol, izgubit će neprijatelji čovjeka. Ne zaustavljaj se u trenutnom grijehu, u sadašnjoj bolesti, u razočaranju od jučer, u fiksiranju na negativno. Udarci su tu da nam otvore oči i okrenu nas Ocu. Zdravo, marijo…
    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Neka ljubav srca moga
    gori sveđ za Krista Boga,
    da mu u svem omilim.

    X. Isusa svlače

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Dok hodam uz Kalvariju za svojim Sinom, sjećam se Šimunova proroštva: “A i tebi će samoj mač probosti dušu.” Odbačen je i nepravedno osuđen Isus. Tukli su ga, bičevali, pljuvali mu u lice, trnovom krunom raskrvarili glavu, natovarili mu teške balvane na ramena i s dvojicom ga razbojnika vodili na mjesto raspeća. Uzeli su mu čast, slobodu, život. Njegovo dostojanstvo bacaju u blato, provaljuju nasilno vrata njegove intime i tako ga svestrano žele obezvrijediti i izbaciti iz svijeta živih i povijesti čovječanstva.
    Svi su me ti mačevi pogađali i ranjavali. Majka sam mu. Čeznula sam da bude velik, častan, dostojanstven, sretan, slobodan. Vjerovala sam u njegovo mesijansko poslanje. Sad sam ponovo morala o svemu prebirati u srcu. Samo sam mu tako mogla biti blizu. Morala sam se odreći svih majčinskih snova i prihvatiti Božji plan. Znala sam, ništa ne smije ostati od mentaliteta svijeta u meni, sve treba napustiti i obući mentalitet moga Sina.
    Dok zemaljski život poput odijela klizi niz tvoje godine, ne žali. Obuci se u neprolazno, u Božje, u nebesko. Tu je snaga da izdržiš pri svim udarcima života. Oni će stalno dolaziti da ispitaju čvrstoću tvoje vjernosti neprolaznoj Božjoj humanosti.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Rane drage, Majko sveta,
    Spasa za me razapeta
    tisni posred srca mog.

    XI. Isusa pribijaju na križ

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Gledala sam dok su ga pribijali na križ. On više ne može prolaziti svijetom liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Križ je njegova posljednja postaja. Motrila sam kako odlazi nekud daleko, izmiče očima, a da ga ne mogu zaustaviti. On odlazi i pitam se ima li još na zemlji mjesto gdje ja mogu živjeti. S njime je otišlo sve što sam imala i bila. Kako ću se vratiti s Kalvarije kad me nema, kad sam s njime pribijena na križ, s njime umirem? Dok potmulo odjekuju udarci čekića, neki užas ispunja prostore Kalvarije. Tu ljudi ubijaju svoga Stvoritelja. Tu je zločinstvo svijeta doseglo vrhunac. Tko da očisti more zloće u svijetu?
    Moj Sin Isus dopušta da se sav pakao svijeta svali na njega, da ga onda zajedno sa sobom povuče u smrt, a uskrsnućem stvori bolji svijet. To mi je dalo snage da izdržim svu bešćutnost krvnika i sudaca. Važno je da je duh jak, tada će izdržati i slabo tijelo.
    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Neka dođu i na mene
    patnje za me podnesene
    Sina tvoga ranjenog.

    XII. Isus umire na križu

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Bolni se jauk prolomio Golgotom kad su uzdigli moga Sina na križu. Tada mi je došlo u sjećanje: otac moga naroda Abraham žrtvovao je sina Izaka, moj narod žrtvovao je pashalno janje, bezbrojne su se žrtve prinosile u hramu u Jeruzalemu. Sad se prinosi jedinstvena, božanska žrtva, neokaljani jaganjac, Sin Božji i moj Sin. Povijest čovječanstva ima slobodan izlaz iz ropstva krivice i slobodan ulaz u domovinu u koju je prvi ušao kroz smrt moj Sin. To se dokončalo ropstvo, a počeo sveopći povratak Ocu. Križ je novi žrtvenik. Žrtva nije uništenje nego preobraženje, nije smrt nego život, nije kraj nego početak.
    Čula sam kako Isus u ruke Očeve predaje svoj život i zajedno s njime sam sebe i njega prinijela i ja Svevišnjemu. A onda mi je povjerio Ivana i sve vjerne njegovom putu. Učinio me majkom brojnih naroda. Tada je izrekao čin poslušnosti Ocu: “Svršeno je”. Ispunjeno je sve što je htio Otac. Počinje novi svijet.
    Na Kalvariji završava put staroga svijeta. Vrati se kući i vjeruj Radosnoj vijesti!
    Zdravo, Marijo…
    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Daj mi s tobom suze livat’
    Raspetoga oplakivat’,
    dokle dis’o budem ja.

    XIII. Isusa skidaju s križa

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Kad se bijes zla do kraja iskalio na Isusu, smjeli smo prići i preuzeti brigu za njegovo mrtvo tijelo. Dok sam ga držala u naručju, sjetila sam se trenutka kad sam ga u štalici izvan Betlehema prvi put uzela u naručaj. Rodio se u izgnanstvu i bit će pokopan u progonstvu. U tuđoj je kući rođen i u tuđem grobu pokopan. Nije imao mjesta gdje bi glavu naslonio. Nisu ga primili u Betlehemu, u Nazaretu su ga htjeli strmoglaviti niz stijenu, u Jeruzalemu su ga raspeli. Dok sam gledala njegovo mrtvo tijelo, mač boli otvorio mi je novu ranu. Tijelo koje sam s najdirljivijom ljubavlju nosila, hranila, njegovala, sad je bilo masakrirano, iznakaženo, izbodeno, da ga se jedva moglo prepoznati. Prije tridesetak godina donijela sam ga na svijet, sada ga moram iznijeti iz svijeta. Onda sam ga s radošću i ponosom rodila, sad ga s neizmjernom tugom i ponižena spremam za ukop.
    Dok su Josip iz Arimateje i Nikodem zajedno s Ivanom i ženama skidali tijelo moga Sina, pogled mi se zadržao na drvu križa. Na početku ljudske povijesti s drva spoznaje dobra i zla ubrali su prvi ljudi plod neposluha i nepovjerenja prema Stvoritelju. Sad uzimamo sa stabla križa moga Sina, kojem je hrana bila vršiti volju Očevu. Pomislih kako ovdje prestaje zla kob čovječanstva.
    Važno je i u najbesmislenijoj patnji otkriti Božji plan, uhvatiti Stvoriteljevu misao i u njoj smisao. Tad je moguće izdržati sva obespravljenja i poniženja. Nad Isusovom patnjom lebdi nada uskrsnuća. To me drži.
    Zdravo, Marijo…
    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    U tvom društvu uz križ stati
    s tobom jade jadovati
    želja mi je jedina.

    XIV. Isusa polažu u grob

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Sunce je bilo na zalazu. Trebali srno požuriti s ukopom, jer je bilo predvečerje subote i židovska Priprava. Dok smo odlazili od groba, nisam se mogla pomiriti s pomisli da je to konačni rastanak. Govorio je meni i učenicima da će treći dan uskrsnuti. To mi je davalo nadu, bilo mi je kao da će se on ponovo roditi svijetu i u njemu nadvladati zloga, a uvesti čovjekoljubive odnose. Kao što sam povjerovala anđelu Gabrijelu da će se iz mene roditi, povjerovala sam i njemu da će se opet kao Sin Svevišnjega roditi iz utrobe groba. Nešto je neuništivo visjelo u zraku. Protivnici su se bojali njegova groba, apostoli su slutili uskrsnuće, a ja sam molila i vjerovala. Majčinsko me je srce uvjeravalo da će se Isusova riječ ispuniti.
    Čekala sam probdjevši noć od petka na subotu, nestrpljivo požurivala vrijeme da prođe subotnji dan i u ljubavi iščekivala da se njegov grob pretvori u mjesto preobraženog života. Stražari su čuvali grob, a učenici od strana pred Zidovima zakračunali vrata. Učinilo mi se kao da je vrijeme stalo i kao da su nebo i zemlja zaustavili dah od iščekivanja događaja koji će uslijediti. Sin je Božji sve izvršio što je Otac naumio. Sad je Otac bio na potezu.
    Grobovi više nisu mjesta beznadne tuge i posljednjeg rastanka, jer je u grob sišao Sin Božji. Život vječni se rada.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Kada dođu smrtni časi,
    Kriste, Bože, nek me spasi
    majke tvoje zagovor.

    XV. Isus uskrsava iz groba

    – Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te.
    – Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.

    Nedjeljno jutro, zora novog čovječanstva je svitala. Sve se događalo poput munje. Anđeo je otvorio grob, a od straha pred njim zadrhtali stražari. Žene su trčale da jave vijest o praznom grobu, a Ivan i Petar jurili bez daha da se o tome uvjere. Isus se ukazivao živ, preobražen, zdesna Ocu, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. Strelovito se širila Isusova poruka povjerenja: “Ne bojte se, mir vama, samo vjerujte! Pogledajte ruke moje i noge. Ja sam to. Ispunilo se sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.”
    Vijest se munjevito širila. Kao baklju rnira jedni su drugima predavali vijest: “Doista, uskrsnuo je Gospodin i ukazao se Simunu!” Duh je moj kliktao od radosti. Sve mi je bivalo jasnije zašto je moj Sin s križa rekao Ivanu: “Evo ti majke”, a onda meni: “Evo ti Sina.” Navijestio mi je da ću po istom Duhu po kojem sam njega začela, sudjelovati u rađanju njegova Tijela Crkve. Bit ću po Božjoj milosti Majka Crkve. Opet sam mu ponavljala svoj čvrsti i vjerni: da, neka mi bude po tvojoj riječi. Otada nosim sve vas vjernike i sve ljude u srcu. Samo jedno želim: privesti vas svome Sinu i tako učiniti spašenima i nositeljima spasa drugima na putovima povijesti.
    Radosna sam zbog ovoga susreta na križnom putu moga Sina. Neka se odsada vaši životi stalno okreću svjetlu uskrsa i nose tu vijest svakom čovjeku.
    Zdravo, Marijo…

    – Smiluj nam se, gospodine!
    – Smiluj nam se!

    Kad mi zemlja tijelo primi,
    dušu onda uzmi ti mi
    u nebeski blažen dvor.

    Završna molitva

    Oče, hvala na ovom hodu s Marijom za Tvojim Sinom. Nisam više isti. Idem živjeti za druge, kao Isus. Odlučujem hodati svijetom čineći dobro. Obasjan svjetlom križa i blještavilom uskrsa prepoznajem u Isusu srce svijeta. Sad znam kome sam povjerovao. Svoje odluke stavljam u Tvoje ruke, Oče. Ti me jačaj, diži, liječi i vodi za ruku do kraja mog križnog puta. Hvala za Tvoju Crkvu u kojoj zajedno s drugima hodam Tebi u susret. Amen.

    – Hvaljen budi Isus Krist, raspeti naš Otkupitelj!
    – I njegova pod križem žalosna Majka Marija.

    Dr. Tomislav Ivančić

    Like

    1. Thank you for providing us ‘The Way of The Cross’ with Mary in Croatian. It is a good perspective.

      I used Google Translate to understand it in English. It is worth the time if someone can provide a good English translation.

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s